уторак, 9. новембар 2010.

Kako sam pravio Knjigovodstveni program za Veleprodaju

Moj klijent, firma sa četiri veleprodajna magacina prehrane i sa oko 40 maloprodaja po opštini (većina po selima) reši da uvede računare u magacine veleprodaje. Bilo je to davne 1998. godine,  kada je u Istočnoj Srbiji tek počinjala Računarska Era. Elem, dobijem ja taj posao. Razgovaram sa direktorom, a on kaže da se uradi sve po propisu, a da uzgred pogledam kako to rade dobri strani programi. I još nešto, da ne slušam mnogo magacionere, jer oni su stari i prevejani prevaranti, a program baš zbog toga treba da ima i tajnu, jako važnu, a dobro skrivenu, funkciju praćenja njihovog rada. Uh, jebo te! Šta to treba da pravim. Knjigovodstvo ili SDB-BIA-CIA aplikaciju. Otvorim knjige, pregledam postojeće naše i strane veleprodajne knjigovodstvene softverske zavrzlame i napravim nešto "po propisu". Magacioneri se za divno čudo nisu mešali, i mudro su ćutali i smeškali se, iako sam ih sto puta nešto pitao, tražio objašnjenja kako se mnoge stvari rade i svako jutro doručkovao sa njima. Ali direktor je u međvremenu izmislio još bezbroj stvari i pokušao da me ubedi kako je i to podrazumevani sadržaj jednog dobrog programa za magacinsko poslovanje, a nije mu jasno kako nam je to promaklo da stavimo u ugovor.

I počela je obuka. Učim magacionere da rade kalkulacije na računaru, da prime robu na zalihe, da izdaju robu svojim maloprodajama (seoskim prodavnicama) da fakturišu , da razdužuju magacin da...

Stop, kaže jedan. Šta ti je ovo, ne možeš da uradiš fakturu i prodaš pivo. Pa ne možeš, kažem ja. Nemaš ni jedno pivo na zalihama. Prvo treba da uradiš kalkulaciju i primiš pivo na zalihe. To ti je neoboriva logika, valjda ti je toliko jasno. Svi se smeju. Jasno je nama, ali tebi nije ništa jasno kažu. Ne valja ti taj program. Goru psovku nisu mogli da izmisle. Ljut sam. Neću više da razgovaram. Nastavljam obuku. Stop kaže drugi. Kako to, prodam svu količinu koju sam primio na zalihe, a onda oću da prodam još 5 kila, a program kaže ne može: nema robe na zalihama. O, jebo te! Jel ti to mene pokušavaš da zezaš pitam ga. Ne burazeru. Najozbiljnije pitam, kaže on. Pogledam ostale, niko se ne smeje. Svi se uozbiljili i vrte glavom. Ne valja ti taj program ništa, opet kažu. E, sad je dosta. Isključim računar, okrenem se ka njima i kažem: ajde sad da sve polako objasnite. Aha, ali dobro slušaj i uči prodaju, a zajebi knjigovodstvo, kaže jedan. Evo ovako: Juli mesec vrućina 40 stepeni u ladu. Poslovođe sa sela i drugi nezavisni trgovci koji kupuju kod mene čekaju već sat vremena da stigne šleper sa pivom. Stigo šleper. Počinje istovar odnosno direktan pretovar kod njih u kombije, pikapove, traktore. Kakva bre kalkulacija i ulaz robe. Ako im kažem da to čekaju odoše kod konkurencije jer i njima je istovremeno stigao šleper iz iste pivare. Ali fakturu moram da im dam da potpišu šta su primili i kad su primili. A kalkulaciju ćemo kad prođe gužva. Na tenane. A šta si ti napravio? Program za razjurivanje mušterija? To ne može tako ako hoćeš da poso ovde ide. A ona druga stvar koja ti se čini kao glupost jer ne znaš trgovački posao može da ti se objasni na jednom prostom primeru: Vidiš, ja nabavljam slaninu u komadima od po 50 kila. Eno je tamo visi na kukama. Vidim, kažem ja i čekam. E, ovi moji seljaci za svoje prodavnice po selima uzimaju 2 kila, 5 kila, 10 kila, i kako kome padne na pamet. Ja to ovde sečem i izmerim na onoj tamo vagi, jel je vidiš? Vidim, kažem ja i čekam dalje. Ta vaga ne krade. Kaže on. Ali jasno ti je da sam je naštelovao tako da na kraju kad prodam svu slaninu (po vagi) meni ostane dosta te slanine na kukama. Moji kupci to znaju i prihvataju. Njima ništa ne znači 50 do 100 grama manje na 5 ili 10 kila. A šta ću ja sada sa tih 12 kila slanine koji su u stvari prodati i plaćeni firmi i knjigovodstveno ih nema u magacinu, a vise na kukama. Da nosim kući? Ne braco, meni slanina ne treba. Prodaću ih i uzeću pare. E tu smo, kažem ja. I šta ćeš sad sa tim parama kad ti ih niko ne daje na ruke nego plaćaju virmanski na račun firme? Nemam nameru da firmi uzmem pare, kaže on. Te pare će se pojaviti kao pazar za prodatu robu. Ali koju robu. Sigurno ne za slaninu. Na kraju meseca prikazaću da je za te pare prodata Votka ili Šećer ili Zejtin i to ću odneti kući. Uh, jebo te. Ne smem da im kažem da sam program napravio tako "po propisu" da ni to ne mogu da urade - da prikažu da je za višak pazara prodat neki drugi artikal. Prekidam obuku i kažem: Ljudi ja moram da se konsultujem sa direktorom. Samo idi kažu oni. I pozdravi ga. I on je na mesto direktora došao iz jednog od ovih magacina. Neverovatno, ali ima logike. Međutim, nigde to ne pročitah i ne videh osim u ovom Mom Kraju. Koj su moj onda Italijani i Švabe izmišljali konta i knjigovodstvo. Možda za sebe ali za Srbe i Turke sigurno nisu.

Direktor se smeje. Aha, video si šta je posao. Rekoh ti ja za magacionere, ali bolje da ti sami oni to kažu, više ćeš verovati. Pa šta ćeš sad? Kako šta ću sad. Šta Vi predlažete? Ja ništa. Kaže on. Ne pravim program ja nego ti. A sa tim programom treba da rade magacioneri. Njih si već upoznao. Ako oni odbiju da rade sa njim ili ga sabotiraju, onda si nam uzeo pare, a posao nisi završio što je situacija koju ja moram da sprečim. Ako rade sa njim i mnogo ubrzaju i pojednostave svoj posao onda je sve u redu zaslužio si i bonuse. A to što će oni da svaki mesec odnesu kući malo alkohola, šećera i ulja, to je za našeg čoveka (pola Srbin - pola Turčin - malo lopov - malo prevarant - mnogo pametnjaković) pravi psihološki mamac i podsticaj za dobar i veliki rad u magacinu. I onako im plate nisu baš velike. Gde da nađem druge, ako mi se ovi razbegnu i izotvaraju svoje STR-ove? Moja procena je da oni tako odnesu manje od iznosa koji bih im dao da im povećam platu za petnaest posto, što je već odavno trebalo da uradim. I sve to važi samo dok ne preteraju. A to će se obavezno desiti jednog dana. Zbog toga i zahtevam onu tajnu operaciju programa koja će mi signalizirati da li se njihove trange-frange radnje kreću u dozvoljenim granicama ili ih probijaju. A to što PVC crevo za zalivanje bašte drže zimi na kotlu da se istegne i produži na toploti, pa umesto nabavljenih 100 prodaju 110 metara, i slične zanimljivosti, ostaje kao stari i oprobani recept naše prodaje. Dobro, kažem ja. Znam šta mi je činiti. Odem kući i bacim sve one knjige i dubokoumna knjigovodstvena nagvaždanja. Uključim računar i počnem sa prepravkama. Aha, promenim naziv beta verzije u "Serbišen Extra Fuck  Account Software" ili SEFAS. Jel da lepo zvuči? Kao neka međunarodna nevladina organizacija ili nešto iz Ujedinjenih Nacija.